Uvodnikoblog

Osmi broj.

Solidno. Kako se sve raspetljava, realno bi bilo da deseti broj bude baš negdje na prvu godišnjicu Kajgod magazina, pa mogu najaviti da ću tako nastojati i tempirati.

A onda neka promjena. Da ne bude dosadno. U prvom redu meni, naravno, ali kako smo na internetu i kako ipak postoji nevelika, ali opet dramatično veća od očekivane, grupa čitatelja (šokirat će vas koliko i mene ako iznesem podatak o prosječno dvjestotinjak posjeta svakom broju, a od toga između trideset i četrdeset onih koji broj i pročitaju - znači, onih koji na broju ostanu duže od 15 minuta) - i vama.

Možda se neće raditi o dramatičnim promjenama, ali nekakav reinventing mi se čini nužan. U desetom broju će svom logičnom kraju stići i leading serijal Gledišta, pa ću se riješiti i tog "balasta". Vjerojatno ću tekstove raspršiti u više kraćih, dizajn stranice prisličiti još više tiskanim novinama, sa više različitih formata stripova, raznoraznim stupcima teksta i konačnim odbacivanjem svih boja osim kričavo zelene (koja je u mojoj "viziji" nekakav prepoznatljivi Kajgod look - pa ako to zahvaljujući mojem dizajnerskom besmislu do sad niste skužili: evo sad znate).

Demokraciju ne priznajem, ali zanima me kako moji prijatelji dišu, pa ću i ja pokušati kopirati Macana i ponuditi par anketica.

Za početak:

Ignorirajmo na trenutak neznanje. Čak i ja mogu ponuditi malo ušminkaniji (oku ugodniji) crtež od onog kojeg podnosite u Gledištima, ali kako kronično nemam vremena, ne mogu ga ponuditi baš jako često. Odnosno, potpuno je sigurno da ako odlučim raditi privlačnije nacrtane stripove u sljedećegodišnjem ciklusu Kajgod magazina, on će izlaziti rjeđe. To je jednostavna matematika, zar ne? Ne kažem nužno da će izlaziti rjeđe ili češće nego ove godine, to će ovisiti i o vanjskim faktorima, ali na brzinu naškrabani stripovi svakako će se češće pojavljivati od pažljivo dizajniranih.

Što biste radije:

A onda, kad smo u akciji, zašto ne još jedno ekspres pitanjce? Želite li više dugotrajnih serijala kojima treba godinu dana da se završe (kao Gledišta, a u manjoj mjeri i Nove pustolovine), ili da se ipak skoncentriram na lijepe kratke minijature koje se pročitaju i ekspres zaborave? Napomena za Ricu: u kombinaciji prvog i ovog drugog anketnog pitanja, moguća je i kombinacija po mojim najboljim mogućnostima nacrtanih dugogodišnjih serijala razvedene i komplicirane priče, ali... u tom će slučaju trebati puno više od godinu dana da nešto od toga i završim.

Da skratim:

I to je za ovaj put to. Vidite da nje bilo teško!

Sofisticirane zaštite od ponovljenog glasanja (koje onda najveći hakeri probiju ingenioznom metodom brisanja kukija) nisam predvidio jer ne vidim puno svrhe u tome. Zašto bi zaboga netko glasao više od jednom? A osim toga, lijepa riječ je moćnija od najparanoičnijih zaštita. Stoga: Lijepo vas molim da ne glasate ponovo ako se vratite na stranicu za koji dan.

***

Malo filozofije nije na odmet.

Današnje pitanje je: što ljudsko biće čini osobom?

Očigledno je, valjda, da nisu svi ljudi danas osobe. Nećemo psa ili mačku zvati osobom, iako imaju svoje osobnosti, to je jasno svakome tko je ikad posjedovao domaću životinju. Ipak, kako će vam moj prijatelj Tomislav Šakić sigurno posvjedočiti (vidjesmo to čudo u Berlinu na konvenciji redikula koji nisu ljubitelji ni stripa ni SF-a: da, i to postoji!), osobnost mogu imati i japanski roboti. Štoviše, mogu također biti i slatki, voljeti maziti se i zabavljati vas. To također znaju svi koji su ikada imali robotskog psića.

U Vodiču kroz galaksiju za autostopere (kojeg mnogi od vas poznaju puno bolje od mene - ja sam to čitao samo jednom i to daaaavno, iako moram priznati da mi se knjiga jako svidjela) nenametljivo se postavlja zabavno pitanje. Naime, glavnog lika nekakvi vanzemaljci žele zamijeniti robotom koji bi govorio: "Dobro jutro. Kako ste? Kakva je prognoza za danas?" ili nešto slično. "Nitko ne bi primijetio razliku", kažu vanzemaljci. "Ali JA bih primijetio razliku", kaže naš junak.

I taj uzvik "JA" svrstava ga među osobe, barem prema mojem mišljenju.

Mali japanski robot ponaša se skroz na skroz zabavno, da ne kažem inteligentno, ali da ga zamijenite istim takvim, nitko ne bi primijetio razliku. Čak ni on. Jer on nema JA za koje bi brinuo.

Donošenje odluka je, naravno, sporna stvar. Jedni će vam reći da je sve što ikada radite ili mislite rezultat složenih matematičkih odnosa atoma, molekula i energija u vašem tijelu i okolišu i da bi neki superkompjutor mogao izračunati sve što će se ikada dogoditi, pa prema tome, i tako nemate izbor. Drugi će vam, najčešće na osnovu puke vjere, ustvrditi da imate slobodnu volju i da je nemoguće predvidjeti budućnost. Treći će pak ustvrditi da se budućnost ne može pretpostaviti jer na mikrorazini (kvantna teorija - ne pitajte me o tome ništa jer ništa i ne znam) postoji SLUČAJNOST (koja NIJE samo poznata posljedica nepoznatog uzroka, kako obično doživljavamo slučajnost), ali da to nema nikakve veze sa slobodnom voljom i donošenjem odluka jer to NE POSTOJI.

Zapravo, kako sam iskritizirao slobodnu volju kao plod vjere, a ne razuma, da ustvrdim kako su i deterministi vjernici. Zapravo, skoro svi mi vjerujemo u znanstveni determinizam. Čak i oni od nas koji vjeruju u slobodnu volju (a to dvoje se skoro svima čine međusobno isključivim) istovremeno vjeruju i u vremensku prognozu. Štoviše, svi očekujemo da bi savršeniji aparati, savršenije funkcije, savršenija mjerenja doveli do nepogrešivih prognoza. Isto je i sa putovanjem svemirskih brodova, satelita po svemiru, kemijskim reakcijama... Sa svime čime se znanost bavi. Čak i psihologijom, sociologijom, politologijom...

Međutim, donosili mi slobodne odluke ili ne - odluke i dalje donosimo. I ono što mi se tu pak čini bitnim obilježjem koje osoba mora imati je mišljenje o tim odlukama. To ću zvati meta mišljenje, odnosno - mišljenje o mišljenju.

Zašto inzistiram na tome?

Pa mali mehanički pas, a vjerojatno i živi pas, isprogramirani su da reagiraju na određene podražaje na određeni način. Nešto im je usađeno hardverski, nešto softverski. Ali u konačnici, oni reagiraju na određeni način na određene podražaje, baš kao i mi.

I mi imamo svoje gene kao hardversku osnovu, obrazovanje i okolinu kao softversku nadogradnju, ali mi volimo misliti i da imamo svoj "ja" koji sve to promatra i razumije. Inače bi svaki život bio jednako vrijedan. Ne bi bilo meta mišljenja o životu, pa bi se sve na kraju svelo na količinu užitka koju nam je sreća dala.

Koliko je to uopće različito od malog mehaničkog psa?

Bakice koje u crkvi automatski izgovaraju rečenice koje su ih naučile njihove bake često odmah po izlasku kritiziraju neke bake kojih taj čas tamo nema zbog stvari koje su ih njihove bake naučile da su loše. Roboti od mesa? Još kako.

Međutim, oni od nas koji su u stanju o većini svojih mišljenja imati mišljenje. Odnosno prepoznati kako su mišljenja stekli i donijeti vrijednosni sud i procjenu pouzdanosti tih mišljenja, možda i nisu puke mehaničke igračke. Kao što rekoh - čak i ako bi superkompjuter ta mišljenja mogao unaprijed izračunati sama njihova autoreferencijalnost daje značenje pojmu "JA" kojim se glavni lik Vodiča diči.

A moći sastaviti rečenicu koja ima govornika za subjekt, i pri tom biti svjestan značenja tog odnosa, u današnje mi se doba čini podvigom vrijednim divljenja.

Svi mi koji još uvijek imamo meta mišljenja, a time smo na neki način još uvijek osobe, morali smo pobijediti kulturu koja na svaki način pokušava zatomiti autorefleksiju. Od poštapalica "ne zamaram se time" koje bi trebale značiti: "ne želim razmišljati, već jednostavno reagirati kako su me isprogramirali", do instant pripadanja skupinama mišljenja unutar kojih se osobnost potpuno razlaže (nacionalisti, pragmatici, navijači nekog kluba, pa čak i komunisti ili umjetnici), opasnost od ubijanja sposobnosti meta mišljenja vreba na svakom ćošku.

Ono što mene najviše boli je sve više "umjetnosti" koja nema meta mišljenje i koju stvaraju neosobe. To je prisutno i izvan mainstreama gdje je stvar više nego očigledna. Sve više umjetnika razmišlja formulaički; promatraju razvoj i povijest umjetnosti i pokušavaju pogoditi koji smjer, koji pristup će sljedeći ostaviti duboki trag i na svaki se način nastoje ugurati u taj vagon.

A zašto? Što je u tom vagonu? Besmrtnost?

Možda ako je za vas besmrtnost ostaviti zapis vašeg imena na nekom registru u nekoj knjižnici. Jer ako se trend računanja umjesto doživljavanja umjetnosti nastavi - uskoro više neće biti problem nezainteresiranost drugih osoba za vaš rad, nego nepostojanje osoba uopće.

Isprogramiraju li Japanci robota čitatelja - onog koji zna prepoznati suvremene tendencije u umjetnosti i reagira računalno isprogramiranim osmijehom kad naiđe na vješto provedene formule pisanja ili crtanja - hoće li to biti idealni čitatelj za budućnost svjetskih umjetnosti? Hoće li svi ti silni poznavatelji umjetnosti čitati baš poput njega? Primjećujući inteligentno upotrijebljene fraze, ali bez ikakvog meta mišljenja o tome zašto fraze ikome uopće trebaju?

***

Nadalje, ako sve bude u redu, sljedeći broj više neće biti moje najdraže djetešce kao brojevi do sad. Za oko tjedan dana očekujem još draže dijete (zvat će se Leonardo, po ninja kornjači, ali svi će ga i onako zvati Filter, pa to nije toliko važno)!

Ovaj put ću zato, umjesto svojim najdražim čitateljima, sve najbolje do sljedećeg broja zaželjeti Marini, sebi i bebi Filteru. Sretno nam bilo!

    Moj obračun s njima

Postoji jedan skroz bizarana fenomen u većini popularnih umjetnosti, a vrlo je čest i u stripu.

Sve obično krene od toga da scenarist osmisli ženski lik (mlada, atraktivna) koji možda nema nikakvo dramaturško opravdanje, ali svejedno će ga se nekako ugurati, pa sve da se cjelokupna radnja odvija u muškom zatvoru, pa se onda jadan trsi kako makar površno opravdati obaveznu scenu golotinje (otuda je vjerojatno po djevojke najopasnije, a po muškarce najsigurnije mjesto u prosječnoj šund priči kupaonica). I to mi je OK. Volimo mi (muška publika) vidjeti malo mlade ženske kože. To nam je evolucija ostavila.

Ali onda jadnom scenaristu slijedi sljedeći zadatak: kako SAKRITI ono što se toliko potrudio otkriti. To mi je malo manje OK.

Prvo zato što mi je blesavo glumiti da preferiram suptilnu golotinju (što god to značilo), a blesavo mi je i praviti se pre pametnim da bih povijao vrat onih pola sekunde kada se Franki Potente vide bradavice u Trči Lola trči. Pazite, svi su u Kinoteci tamo devedestosme ili devedesdevete kao sinhrone plivačice (ne, usporedba NIJE slučajna, mogli su isto tako biti vojnici kad stupaju ili nešto slično) glave uzdizali iznad glava onih ispred sebe jer su se bradavice vidjele samo na dnu platna (sjećam se kako sam se u sebi smijao tom fenomenu), ali nitko na izlasku iz kina nije komentirao taj kadar.

Halo? Bradavice Franke Potente su kao manje zanimljive od utjecaja slučajnosti na živote ili Božje ruke redatelja, o čemu se i te kako pričalo?

Moš mislit!

Drugo zato što se osjećam glupo gledajući film ili čitajući strip koji čitavo vrijeme svjesno i namjerno nadražuje moje seksualne nagone i igra se redateljskim i inim postupcima sa mojim očekivanjem razrješenja te napetosti (odnosno - kadrom gole pičke), a ja čitavo vrijeme znam da se to neće dogoditi.

Kad ste ono prestali osjećati napetost gledajući filmove o komandosima, ninjama i sl? Sa sedam godina? Kad ste skužili kako će završiti film i prije nego što je počeo, pa ste ga gledali samo radi uživanja u estetici nasilja? Kad vam je i ta isprazna zabava dodijala pa ste naprosto odustali od mainstreama i počeli čitati Kajgod (nisam mogao odoljeti - adekvatnije bi bilo napisati - gledati Bergmana ili čitati Rotha, ali eto)?

Zašto umjetnički filmovi, knjige, stripovi i sl. ne bježe od nesputane erotike, često i pornografije, a mainstream, kojem bi trebalo biti VIŠE stalo da zadovolji publiku konstantno izbjedava pružiti ono što publika želi?

Osobno mi se čini da je masturbatorski karakter mainstreama uglavnom posljedica malograđanskog karaktera publike koju je strah da bi preočigledna drkabilnost umjetnosti mogla otkriti njihove seksualne frustracije. Nešto kao: "Ako odem gledati ovaj film u kojem je glavna atrakcija klinka koja se vidi skroz na skroz gola, svi će misliti kako mi fali seksa u privatnom životu." i sl.

Stripovi su tu još gori. Naročito ona američka sranja sa klinkama u pripijenim kostimima čija disproporcionalno tanka leđa strašno pate pod masom džinovskih sisa..

Ali svi znamo da je mainstream i tako sranje i da ga treba izbjegavati. To je posljedica jednostavne činjenice da se ta djela rade za najširu publiku. Kako je netko duhovitiji od mene primijetio: zamislite kako je glup prosječan čovjek (ovdje ljudi često upadaju u zamku razmišljanja kako je glup prosječan čovjek kojeg poznaju - a ta razmišljanja uglavnom imaju samo ljudi koji se druže s puno pametnijim ljudima od prosjeka, ali dobro) - dakle: zamislite prosječnog glupana i shvatite da je polovica čovječanstva JOŠ GLUPLJA!

Za tu se publiku rade mainstream filmovi.

Međutim, taj fenomen se često iz neshvatljivih razloga seli i tamo gdje mu, po meni, ne bi trebalo biti mjesta. Uzet ću namjerno domaći i svima (većini) znani primjer: Martinu Mjesec! Radi se o superzabavnoj, urnebesno blesavoj i skroz šarmantno nacrtanoj posveti Martinu Mystèreu iz pera Gorana Sudžuke i Darka Macana.

Već prvi kadar jasno nam otkriva namjeru autora da se poigraju s našim libidom. Martina je dizajnirana kao seksualna maštarija prosječnog čitatelja: playbojevski obdarena ljepotica plave kovrčave kose koja je savršeno počešljana i u trenutku buđenja, a zatičemo je polugolu u krevetu; kroz oskudnu spavaćicu koja je podignuta tako da joj vidimo gaćice jasno se ocrtavaju bradavice. Ono što nismo vidjeli na prvom - privlačnu stražnjicu - nudi nam se na drugom kadru. Iza toga slijede i njezine polugole prijateljice - crnkinja i orijentalna ljepotica - sve sisate, sve mršave, sve mlade.

Naravno, ako prihvatimo da je cilj kojem to nadraživanje naših seksualnih maštarija nije ništa drugo doli ispunjenje neobične želje da vidimo Martinino tijelo razoružano golotinjom (skopija - fenomen o kojem su psiholozi dosta pričali, a ovdje objašnjenjima i teorijama stvarno nije mjesto), nelogično bi bilo kad bi autori ponudili zadovoljenje prerano. Zna se gdje je mjesto kulminaciji. Međutim, podjednako se nelogičnim čini uporno iznevjeravati čitateljeve želje.

Naime, svima koji su upoznati sa spomenutim stripom jasno je da trenutak razgolićivanja nikada neće stići, iako govora o vanjskoj cenzuri ne može biti. Malo kojeg dušebrižnika zanima nekakav tamo strip na internetu. Ovdje je pristuna isključivo autocenzura. Teško da se može govoriti i o onom izbjegavanju "otkrivanja seksualnih frustracija čitatelja", pošto je internet centralno mjesto pornografije upravo zbog osjećaja anonimnosti kojeg stvara.

Čemu onda uopće služi čitava igra nadraživanja? Zašto je Martina ljepotica? Zašto je zatičemo polugolu?

U jednoj od stariji inkarnacija Kajgoda, pozabavio sam se tim stripom (nakon što mjesecima nije bilo novog nastavka, a sad već govorimo i o godinama - međutim, Sudžuka i dalje obećava nove nastavke, pa živi bili...) i ponudio instant razrješenje tenzije koja se čini snažnijom od fabule same.

Razmišljajući kasnije o tome ozbiljno sam se zapitao što čini naše društvo tako inhibirajućim da autori cenzuriraju vlastite vizije čak i kad za to nemaju objektivne razloge (osim vlasitith preferencija koje su, naravno, također plod represivnih mehanizama društva)?

I odlučio napraviti strip koji će u startu odbiti tu očiglednu autocenzuru. Tako ovdje odmah desno možete vidjeti internetski strip koji se ne srami full frontal nudity kao pokretača radnje. Ona Hitchcockova formula o dvije tri dojmljive scene povezane s malo fabule kod mene je urodila sa odlukom: imat ću potpuno goli ženski lik kojem će se sve vidjeti, a sad idem osmisliti zašto će ona čitavo vrijeme biti gola.

Ako nije dobar, priznat ćete da je postupak pošten.

    Gledišta #8

...prošlu epizodu pročitajte ovdje.

...nastavak u sljedećem broju.

    Punk je mrtav

    Nove pustolovine Marine i Martina #4

...prošlu epizodu pročitajte ovdje.

...nastavak u sljedećem broju.